Piše: Veselin Lazarević
Kada Miloš Crnjanski govori o svim tim vezama koje postoje, poznavao je Kinu, poznavao Japan, a sve na svijetu je povezano, 1919. godine vratio se iz rata, pisao „Liriku Itake”, pokrenuo je časopis „Dan”, te iste godine, kod njega se primjećuje izvjestan internacionalizam.
Ako to nazovemo ideološkim stvarima, mnogo više su egzistencijalne, a ne toliko odvojene od nekog bića. Drugačije je to, recimo, kod Krleže. Na drugačiji način Krleža sa tim izlazi na kraj, odnosno ogleda se u toj vrsti problema.
Egzistencija se kod Crnjanskog pretvara u poeziju, na drugačiji način, prosto njegovo biće ne može drugačije o bilo čemu da piše. To je uvijek uzbuđenje, to je uvijek jako živo, to je uvijek pozivanje na mnoge reminiscencije, na mnoge stvari koje je on saznao, i uvijek ih je, na neki način, pretvarao u svoja iskustva, ali ih nije čuvao.
Nije ni postavljao neke vrste Džojsovskih zagonetki. On je na drugi način ugrađivao to svoje znanje, tako da kažemo, ili to svoje proživljavanje. Jer, sve vrijeme, a to se najbolje vidi u nedovršenoj knjizi o Jevanđelu, traga za samim sobom, nedovršenim. Crnjanskim non finito.
Njegovo predavanje jeziku i predavanje osjećanju prema nekim stvarima, jednoj metafizici, on ide u sklizak teren revitalizacije dobra i zla. Međutim, njegovi stavovi će se mijenjati. Svi njegovi junaci pokušavaju da nađu neku vrstu spasenja.
Odgovori do kojih dolaze njegovi junaci su prilično različiti, u svakom od njegovih romana. Crnjanski će, u drugoj knjizi „Seoba”, reći, zapravo, da nisu besmisleni životi, besmislene su smrti. U drugoj knjizi „Seoba” poništava se smrt, ali ne možda toliko u individualnom, koliko u onom nadindividualnom smislu.
Dakle, za čitave narode i nacije spasenja ima, zbog tih zrna koja u tim „Seobama” lete, rasijavaju s zbog te emigracije uvijek će neko ostati, produžiće se neka priča.
U Čarnojeviću Crnjanski kaže: „Život se ne menja, on prolazi”. E sad, kako živjeti sa saznanjem da se ne mijenja, da mi ne možemo ništa protiv tog slučaja komedijanta.
Mi bismo rekli: čitajmo Crnjanskog.
Što se tiče optimizma i pesimizma mi bismo bili protiv te formulacije, ali ona ipak postoji. Crnjanski je u svojoj nimalo lakoj finansijskoj situaciji, i sa željom da mu se štampa knjiga u Londonu, nije htio da trpi zlurade komentare o svojoj zemlji, odustao je da mu na engleskom štampaju „Šumejker sofander”. Dkle, on je i tu imao snage da prekine štampanje.
Revoltiran počinje da piše na srpskom „Roman o Londonu”, i kaže da ne zna da li će ovo ikad biti štampano. Ali ja ću ga napisati na svom jeziku. To je lična hrabrost čovjeka koji sjedi u iznajmljenom stanu, vječito mijenjajući adresu, zato što mu kasne honorari da bi platio kiriju, nosi malu pisaću mašinu i u Hajd parku kuca, za to treba mnogo unutarnje snage, optimizma, povjerenja u tu književnost kojom se bavi, koja je dio njegove sudbine.
Sudbina Miloša Crnjanskog i sudbina njegovog pisanja potpuno su protkane. Od svega ima samo temu i želju da piše. Crnjanski će reći: „Cio moj život je jedan teatar, jedna drama, farsa, tragikomedija, ili samo komedija, koja ima nekoliko činova”.
Sto dvadeset je godina od rođenja, trideset šest od smrti, i pitamo se u kom smo činu, slučaja Crnjanski, mi danas? Možda je drama koja nema kraja. Crnjanski ostaje. Godišnjice su prilika da se, možda, šira javnost zainteresuje, ali mi ljudi od pera stalno živimo sa Crnjanskim.
Crnjanski je stalno naš savremenik, i čitajući njegova djele proživljavamo tu dramu, koja se zapravo nikad ne završava.
A, ako neki čin, to je i dalje čin izgnanstva. Ne vjerujemo da se Crnjanski vratio u državu Srbiju, taj sistem, a iz srpske kulture i jezika i naroda nikada nije ni odlazio. Prvo, zbog toga je, upravo, i otišao, da ne bi otišao.
I dalje je činjenica da je duboko izgnan, ne možemo, naravno, da kažemo da je prezren, ali veoma problematičan, upravo iz nužde zbog toga što ne postoji tačan odgovor da li je to jedan pesimista, ili optimista, već sumatraista, što, naravno, nijednoj kulturi koja ne želi da bude ono što zaista jeste, u tom nekom zvaničnom smislu, predstavlja veliki problem.
Ova sredina treba da doraste do njegove Sumatre i sumatraizma, a mišljenja smo, da je ipak čin fantastičnog „Lamenta nad Beogradom”, koji je Crnjanski zavjetno ostavio svom duhovnom zavičaju, kako je on vidio Beograd. To su čitave slike, A Crnjanski pisac modernog doba, izvanredan i veoma smo zadovoljni što smo takvog pisca imali. Izgnanstvo mu je bila književna radionica.
(Kraj)